Drugi svjetski rat, dosad najširi i najubitačniji oružani konflikt i prvi “totalni rat”, započeo je formalno na današnji dan prije 70 godina. Od 67 svjetskih država sudjelovala je 61, a ratovalo se na ozemljima njih 40. Od oko 2,5 milijarde ljudi na svijetu ratovalo ih je 110 milijuna. Poginulo je oko 50 milijuna, ranjeno oko 35 milijuna. Gubici u civilnom stanovništvu bili su veći od vojnih.

Sustavno su kršene odredbe ratnog prava, pri čemu su sve strane počinile užasne ratne zločine, a kronološki je i količinski prednjačila Njemačka. Sustavno su razarani napučeni gradovi (Coventry, Warszawa, Zadar, Dresden, Hiroshima, Nagasaki i mnogi drugi). U logorima je istrijebljeno oko 10 milijuna ljudi, od čega samo Židovâ gotovo 6 milijuna.

Neke zemlje (poput Poljske, Bosne i Hercegovine, Ukrajine) izgubile su više od 20 posto stanovništva. Rat je pridonio zaoštravanju unutrašnjih konflikata, pogotovo u Jugoslaviji, koja je izgubila 1.023.000 života od oko 17 milijuna.

Dan prije početka rata nacionalsocijalistički režim u Njemačkoj inscenirao je poljski napad na njemačku radijsku postaju u Gleiwitzu (danas Gliwice u poljskoj Šleskoj), davši da se pročita proglas na poljskome i ostavivši ondje tijela ubijenoga Franciszeka Honioka iz njemačke Šleske, poljskog aktivista, te nekoliko ubijenih zatočenika iz Dachaua, preodjevenih u poljske vojne odore.

Njemačka je 1. rujna prodrla u Poljsku, a 17. rujna ju je dokrajčio Sovjetski Savez, zauzevši teritorij uglavnom do sadašnje bjeloruske odnosno ukrajinske granice s Poljskom. Velika Britanija i Francuska objavile su 3. rujna rat Njemačkoj, ali to Poljskoj nije tada pomoglo. Dapače, 1940. Njemačka je okupirala Dansku, Norvešku, Nizozemsku, Belgiju i Francusku, te natjerala britanske trupe da navrat-nanos uteknu s kontinenta preko Dunquerquea.

Britanske trupe se povlače preko Dunquerquea

Već ranije je bilo jasno da će rat izbiti i u Evropi (u Aziji je već godinama bjesnio). Velika Britanija i Francuska potpisale su obrambeni pakt s Poljskom, znajući da Njemačka pikira na Danziški koridor i svjesni da se neće zaustaviti ni na tome, kao što se nije zaustavila godinu ranije, kad su joj Britanija, Francuska i Italija Londonskim sporazumom servirale Češku i Moravsku.

Još ranije, 1936. Njemačka i Japan sklopile su Antikominternski pakt, kojemu se 1937. pridružila Italija, pa se od tada govorilo o Trojnom paktu ili (Čeličnoj) Osovini (poslije njemačko-talijanskoga Čeličnog pakta 1939.).

Sovjetski Savez, svjestan da mu prijeti propast, pokušao je u ljeto 1939. sklopiti pakt s Britanijom i Francuskom, ali pregovori su se oduljili, Moskva je ocijenila da Zapad kupuje vrijeme i zapravo želi da Njemačka i Japan satru Rusiju, pa su potkraj kolovoza 1939. Molotov i von Ribbentrop potpisali njemačko-sovjetski pakt kojim je Sovjetskom Savezu omogućeno da pripoji odmah dio Poljske, a 1940. baltičke republike i dio Finske. Berlin je time uljuljkao Moskvu u uvjerenje da je Sovjetski Savez siguran barem pet-šest godina.

Ugovor o nenapadanju između Njemačke i Sovjetskog Saveza - potpisali Ribbentrop i Molotov

Revidiranome Trojnom paktu su 1940. pristupile još Madžarska, Slovačka i Rumunjska, a kasnije Bugarska, Finska, Jugoslavija (pa nakon raspada “ND” Hrvatska), te Španjolska. Italija je 1940. napala Francusku na izdisaju, a zatim Grčku, u kojoj je trpjela poraze.

Po nekim izvorima, potrošivši dio vremena za okupiranje Grčke i zatim Jugoslavije, Njemačka je zakasnila udariti na Sovjetski Savez, napadnut 22. lipnja 1941., i razbiti ga do zime, koja je bila jedna od dviju najoštrijih u XX. stoljeću.

U prosincu 1941. je Japan napao Sjedinjene Države, koje su i dotad neizravno pomagale Britaniju.

Ulazak u rat Sjedinjenih Država Amerike s njihovim proizvodnim kapacitetima, te otpor Sovjetskog Saveza, koji je stigao iskoristiti svoje prostranstvo, zaustaviti Njemačku ispred Leningrada i Moskve, te razviti svoju ratnu proizvodnju - odlučili su ishod rata, pri čemu je važna uloga pripala i motivaciji pučanstava u napadnutim zemljama (Sovjetski Savez je izgubio 20 milijuna ljudi).

Snage Trojnog pakta htjele su drugim svjetskim ratom uvesti novi svjetski poredak, baziran na ideologiji fašizma i na rasističkim teorijama o višim i nižim rasama (u koje su ubrajali Židove, Slavene itd.). Sovjetski Savez je pak nastojao da se kapitalističke sile međusobno oslabe i ratnom krizom otvore prostor za prodor komunizma, ali ne marksističkoga nego staljinskoga boljševičkog tipa (Barbieri je pisao o “azijskom načinu proizvodnje komunizma” čemu je suprotstavljao “evrokomunizam”).

Drugi svjetski rat bio je klimaks XX. stoljeća, najkrvavijega u dosadašnjoj povijesti svijeta. Mnogi ga smatraju neumitnom posljedicom prvoga svjetskog rata i Versailleskog sustava uspostavljenoga nakon njega (Njemačka se smatrala poniženom nerazboritim reparacijama, Rusija gubicima etničkih teritorija itd.; princip nacionalnog samoodređenja je savijan i kršen radi interesa sila pobjednica, užasne patnje vojnika i pučanstva otvorile su prostor ekstremizmima…).

Drugi svjetski rat to nije popravio, patnje je uvećao, ali je nakon njega barem uvedeno načelo nezastarivosti ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, osnovna ljudska prava unesena su u Povelju Ujedinjenih naroda, ali su velesile spriječile stvaranje djelatnoga pravnog i vojnog mehanizma za sprečavanje ratova, osobito onih niskog intenziteta.

Kriza eksplodirala 1912.-1918. i klimaksirala 1939.-1945. uglavnom je prevladana tek 1989., padom Berlinskog zida, s korolarom krvavih i djelomično genocidnih postjugoslavenskih ratova 1991.-1995. Politika interesnih sfera i vojnopolitičkih blokova nije ni tada prevladana, nego se jedan urušio iznutra, a drugi je proširio svoje granice, ali dio suprotnosti je ostao, izrasle su nove, nuklearno oružje otvorilo je mogućnost overkilla i nestanka čovječanstva, što djeluje kao stanovit ali ne i apsolutan deterent.

Glavni i najvažniji zaključak poslije drugoga svjetskog rata - “nikada više rata”, “rat nije sredstvo rješavanja konflikata” - pokazao se iluzornim još za života preživjelih sudionika te katastrofe, od kojih su se neki razvili u prave krvoloke. Lekcija nije naučena, pa nema jamstva da se povijest neće ponoviti. (Jutarnji)